Do 70 % proračuna za energiju pogona za otpadne vode troši se na napajanje aeracijskog sustava. Godinama su se aeracijski sustavi kontrolirali ručnom promjenom zadane vrijednosti protoka zraka, položaja ventila ili brzine motora jer su membranski DO senzori bili nepouzdani. LDO omogućuje sustavima da automatski kontroliraju aeraciju do određene zadane vrijednosti DO, omogućujući ventilatorima da reagiraju na opterećenje u stvarnom vremenu i štedeći 30 do 60 % troškova energije.
Otopljeni kisik neophodan je za mnoge oblike života, uključujući ribe, beskičmenjake, bakterije i biljke. Ti organizmi koriste kisik za disanje, poput kopnenih organizama. Ribe i rakovi dobivaju kisik za disanje putem škrga, dok biljni svijet i fitoplanktoni trebaju otopljeni kisik za disanje kada nema svjetla za fotosintezu. Potrebna količina DO varira od organizma do organizma. Bentivori, rakovi, ostrige i gliste trebaju minimalne količine kisika (1 – 6 mg/l), dok ribe u plitkoj vodi trebaju više razine (4 – 15 mg/l). Bakterije i gljive također trebaju otopljeni kisik. Ovi organizmi koriste DO za razgradnju organskog materijala na dnu vodnog tijela. Razgradnja mikroba važna je za ciklus hranjivih tvari. Međutim, ako u vodnom tijelu s povremenim miješanjem ili bez miješanja (poznato i kao stratifikacija) postoji višak raspadajućeg organskog materijala (od umirućih algi i drugih organizama), kisik na nižim slojevima vode brže će se potrošiti.
U stabilnom vodnom tijelu bez stratifikacije DO će ostati na zasićenosti zrakom od 100 %. Stopostotna zasićenost zrakom znači da voda u sebi sadrži maksimalnu količinu otopljenih molekula plina u ravnoteži. U ravnoteži, postotak svakog plina u vodi bio bi jednak postotku tog plina u atmosferi, što je poznato kao njegov parcijalni tlak. Voda će polako apsorbirati kisik i druge plinove iz atmosfere dok ne postigne ravnotežu u potpunoj zasićenosti. Ovaj se postupak ubrzava aeracijom. Moguće je da DO prekorači zasićenost zrakom u vodi od 100 % biološkim putem.
Koncentracija otopljenog kisika povećat će se povećanjem tlaka. To vrijedi i za atmosferski i za hidrostatički tlak. Voda na nižim nadmorskim visinama može sadržavati više DO nego voda na višim nadmorskim visinama. Ovaj odnos također objašnjava potencijal za „prezasićenost” voda ispod termoklinskoj sloja. Pri većim hidrostatičkim tlakovima voda može zadržati više DO bez gubitka, pa prema tome uvjetuje nižu zasićenost otopljenim kisikom pri istoj koncentraciji. Zasićenost plinom smanjuje se za ~10 % po metru dubine zbog hidrostatičkog tlaka, pod uvjetom da je temperatura vode konstantna. To znači da DO pri istoj koncentraciji može imati zasićenost zrakom od 100 % na površini, a samo 70 % na 3 metra ispod površine.
Dva vodna tijela sa zasićenosti zrakom od 100 % ne moraju nužno imati jednaku koncentraciju DO. Količina otopljenog kisika (u mg/l) varirat će ovisno o temperaturi, tlaku i salinitetu.